Afrička obitelj
Ćao svima, evo nakon dužeg vremena sam se vratio. Treba čovjeku nekada i odmora. Šalim se naravno, nisam imao previše vremena, ali sada sam tu.
Sigurno ste mnogo puta promatrali svoju ili neku drugu obitelj. Gledali kako ta obitelj živi, djeluje, komunicira, itd. Siguran sam da ste ih svakakvih vidjeli, uglednih, manje uglednih, imućnih, siromašnih. Obitelji gdje je samo jedan od roditelja, i sl.
Isto tako sam siguran kako ste gledali i obitelji koje su Afroameričkog podrijetla, najčešće na filmovima, ali možda su neki od vas i imali priliku biti u kontaktu s njima. Danas o čemu ću pisati, vidjeli ste već po naslovu.
Kakva je to Afrička obitelj?
Vjerujte mi ja sam se iznenadio. Mislio sam da obitelji po Hrvatskoj, Bosni, lijepo žive, sretno u zajedništvu, ništa im ne nedostaje. No razuvjerio sam se. Gledam tako za jednog toplog dana u Ruandi dok sam se vraćao iz škole jednu obitelj. Otac, majka i troje djece idu u crkvu na Svetu Misu. Roditelji se drže za ruke, koračaju dostojno, dignute glave, nasmijani i nešto razgovaraju. Djeca ispred njih trčkaraju, pa oko njih, mijenjaju smjerove poput guštera, čas su ovdje, čas ondje. Tu i tamo otac kaže da se malo umire umoriti će se. Znate oni vam se ne znoje lako, u biti skoro nikako pa im se ne može reći da će navući neku bolest kada ih vjetar dohvati. Dolaze tako do crkve, djeca mirno i tiho ulaze unutra, pokleknu, roditelji se naklone i u koloni odlaze do mjesta gdje će sjesti. Cijelu misu ne skidaju osmjeh s lica, gledaju prema oltaru, pjevaju i plješću. Nakon mise djeca mirno izlaze iz crkve, roditelji za njima, a onda opet letanje na sve strane i veselje do neba.
Tu mi je stala misao, većina naših ljudi ih smatra za primitivne ljude, no oni su daleko od toga! Osjećaj za ljubav koji oni gaje jedni prema drugima je veći nego u bilo kojem europskom gradu koji sam posjetio. Priznajem, sličnost je velika s mojom Bosnom. Obitelj smatraju za nešto najsvetije, kakav se god problem pojavi zajednički se rješava, nema problema koji se ne može prebroditi. Nemaju stida pred roditeljima, na što sam nailazio i na žalost nailazim u Hrvatskoj. Djeca se stide roditelja, traže način kako da izbjegnu odlazak negdje s njima. Kažu mater, ćaća, de ba skloni se, nemoj mi zanovijetat, kuda ćeš ti sad kad ja idem tamo. Zamislite kako roditelje to boli, one koji su vas odgojili, oni koji su vam dali sve što su mogli, oni koji su toliko puta žrtvovali sebe i svoje vrijeme za vas.
A kako im se vraća? Pusti me, neću da me netko s tobom vidi, neću da netko zna da si mi ti mama ili tata. Prijatelji dođu, pošalje te ih u sobu, postajete vi gazda u kući, a ne onaj tko vam je omogućio lijep i siguran život. Takve koji se tako ponašaju treba biti sram. U Africi to nećete doživjeti, nema stida, nema srama. Zli ljudi će reći, to je zato što nemaju financijsko stanje adekvatno. Ne, nije zato, nego što su osjećajni, tu su za svoje roditelje kao i roditelji za njih. Često su možda roditelji i krivi za to što im se djeca tako ponašaju, što se tako ponašaju prema njima. Dopustili su im takvo ponašanje pa kažu; ma mlad je, pustiti ću ga da takav/takva bude. To puštaju jer vole svoju djecu, previše ih vole, daju sve pa taman i po cijenu plakanja noću što je dijete bezobrazno prema njima.
Poštujte svoje roditelje, volite ih, nemojte ih se stidjeti, oni su tu još malo na zemlji, onda ostajete sami. Imati će te svoju djecu, onu koja će se možda danas sutra vas stidjeti bez razloga. Sjetiti će te se kakvi ste bili prema svojim roditeljima, sjetiti će te se svojih postupaka, i vjerujte mi, neće vam biti lijepo. Onda se nemojte pitati; čime sam ja to zaslužio/la?
Pax et bonum prijatelji, volite svoje roditelje i poštujte, jer oni vas vole i daju ono najvrjednije!
Primjedbe
Objavi komentar