Jeste li osjetili gdje pripadate?- Drugi dio
"Jeste li osjetili gdje pripadate?"
Da se vratim, nakon što smo se smirili, mami sam rekao, da, ja dječarac, da ću otići u Afriku, u mjesto gdje je ujko ubijen, gdje je sahranjen, i gdje je živio. Ona se samo nasmiješila, polu bolno, polu radosno s izrazom lica, dijete moje, lijepo je maštati. Spominjao sam ja to kasnije, godinama, ali svaki puta bi bilo, hoćeš, hoćeš. Osjećaj koji me pratio 20. godina, poprimio je svoju formu 28.9.2016. u obliku avionske karte. Do duše kartu koju sam bukirao zaboravio sam kupiti, pa sam morao kupiti drugu direktno. No, bilo kako bilo, izašlo me jeftinije. Tako sam ja svojim roditeljima saopćio u 12. mjesecu 2016. godine, kako idem u Afriku. Ćaći su se usta otandrljila (jedan lokalni bosanski izraz), a mami napunile oči suzama. A onda je uslijedilo pitanje, jesi ozbiljan? Kao i do sadašnjih godina, kao svaki puta kada sam to govorio, a vi bi rekli hoćeš, hoćeš.
Cijeli sam se život tražio, gledao koja mi je svrha i cilj. Pronašao sam tu svrhu i cilj kada sam sletio na Afričko tlo, Kigali. Tu započinjem ja, pravi ja. Izlazim s aerodroma, poslije manjih problema oko izdavanja vize (kojih 45 minuta sam bio zadržan), a moj jaran Ivica me čeka raširenih ruku. Dobro, nije baš raširenih, više su bile smotane ispred njega, ili kako se razumljivije kaže, prekrštene u predjelu pleksusa. Sa širokim osmjehom na licu što me vidi, dobro ajde nije ni toga bilo, ali je bio sretan to sam siguran. Ili se barem nadam da je tako.
No bilo kako bilo, dočekao me. Pruža ruku, stišće ju kao pravi drvosječa, počinjem plaviti u licu, ali sam nabacio kiseli osmjeh i rekao Hvaljen Isus, dok sam slušao krckanje zglobova. Odgovara on meni sa Uvijek bio hvaljen. Krećemo prema parkiralištu, i govori mi, tipično za nas Bosance, aj ti tamo, dok ja obavim nešto ‘vamo. Sada se vi pitate, kud tamo, a što ‘vamo. Vidiš onaj bijeli veliki auto? -Vidim. -Idi sjedi, sada ću ja. Kada vam u Bosni netko kaže da ide nešto obavit, a kreće se u nepoznatom pravcu, i nije bitno što je to, najčešće valja nešto platiti. Tako je i bilo, Ivica išao platiti parking.
U koliko se pitate zašto sam ga pozdravio sa Hvaljen Isus, to je zato što sam katolik, studiram teologiju, a i Ivica je fratar, naš misionar provincije Bosne Srebrene, već 27. godina u Africi. Prvo je boravio u Ugandi, župa Rushoka (Rušoka), a nakon toga, poslije ubojstva mog ujke, Vjeke, traži premještaj od biskupa u Kivumu, župu moga pokojnog ujke. Što je i dobio, 2003. godine. Točno, dobro ste izračunali, 14. godina je u Ruandi, Kivumuu. Da se vratim, jer vidim da sam vas pogubio. Sjeda i on u auto i idemo prema Kivumuu, selu na 1900 m nadmorske visine, zrak rijedak k’o kafa u moje tetke. Odmah smo se zapričali, nismo se mogli ugasiti. Šalim se naravno, Ivica nije tip osobe koja priča puno, on puno više čini, i slab je na riječima, barem onim koje se njega tiču. Skroman čovjek iz Bosne, veliki jaran, i kako ja volim reći moj drugi ćaća. Da ne bude zabune, pričali smo mi, ali više ja nego on, njegovo je pitanje, a moj malo duži odgovor. Ipak, niti on, niti ja nismo Petra (ili kako ju Ivica zove Peeetra). On vam je čovjek koji je britka jezika, iskrena i otvorena srca, da svijetli ne bi ga mogli gledati. Ali na izvan je mr. policeman, ili prije soldier. Stvar zašto ga ja volim jest što smo se odmah našli, on mene zafrkava, ja njemu vratim i obratno. Pitali su me, kako me ne zasmeta kada me krene zafrkavati. Nije istina, zasmeta me, zasmeta, kao pad tečaja japanskog jena. Pa zar bi rekao da mi je drugi ćaća, ako bi me smetalo.
Druga stvar kod njega je što je sposoban, jako sposoban, susretljiv, savjetodavan (poput institucije koja ne postoji), čovjek na kojega se možeš osloniti i znati da te neće zavaljat’, ili izmaknuti. Takav je naš Ivica, skroman, jednostavan, samozatajan, a samo je knjiga o njemu napisana. Možete misliti koliki čovjek mora netko biti kada se za njegova života napiše knjiga. Eeej bolan, živ čovjek i knjiga o tebi napisana, ajde mi vi recite nekog tko je živ, a da ima knjiga o njemu, i to ne autobiografska?
Fra Ivica u dvorištu samostana u Kivumuu.
To be continued...
Primjedbe
Objavi komentar