Afričke priče

Sigurno se pitate kakve ovaj naslov ima veze s Afrikom 😄 Ima velike, neću vas razočarati, obećavam 😛 Vidite, 2.2.1998. godine došla je vijest do moje obitelji kako je moj pokojni ujko ubijen. Fra Vjeko Ćurić bio je veliki čovjek, misionar, bosanski fratar. Taj dan neću zaboraviti iako sam imao tek nepunih 5 godina. Opisao sam to više u prvom dijelu priče  jeste li osjetili gdje pripadate pa možete tu pročitati. Danas su mnogi "opsjednuti" materijalnim stvarima, podložni su im. Ne brinite, ne pametujem, i sam sam potreban tehnike. Da je nisam potreban, i da se ne služim njome ovo ne bi ste čitali, sigurno. Ali da imam normalan odnos s tehnikom imam. Nisam navezan na tehniku, na igrice (iako ih volim zaigrati 😉), na telefon i sl. Koristim kada trebam, ali i kada želim vidjeti što se događa u svijetu, a ponajviše u Africi.  Nisam razmišljao do svoje 10-e godine o svećeničkom pozivu, niti u jednom trenutku, iako su mi mnogi govorili, kako to biva u Bosni &quo

Kako mi nedostaje... Ne volim nostalgiju. Mnogi u njoj uživaju, kažu sjeća ih na proživljeno. Više volim sama sjećanja bez pratnje nostalgije. Ali kada mi netko spomene Afriku i sve što je vezano za nju ona se javi. Javi se nostalgija, bez kucanja ulazi na vrata, bez pozdrava, bez pitanja. Ne dozvoljava da ju ispratim kao dostojnog gosta već na silu. Najčešće se tada ja predam pa počnem uživati, u inat. Sjećanja se vraćaju, želja za odlaskom u misije sve je veća. Sjećanje na predvečernje sate na Ruandskom brdašcu Kivumu. Ptice su utihnule. Vjetar u potpunosti stao. Čuje se gdje koji cvrčak. Odzvanja pjevanje zbora. Prekrasni glasovi nošeni vjetrom dolaze do moje kućice, sjedim i uživam. Svježa večer, čisto nebo, mjesec poput svjetiljke obasjava terase, polja, plantaže banana i kave. Svijetli po putu i postaje vodič kakav se najviše cijeni. Nostalgija, nekada prijateljica, često teret, a vjerna pratiteljica. Kako mi nedostaje taj "Crni kontinent", ali uskoro se vidi

Gledam događaje po Bosni i uspoređujem s Afrikom.  Ne znam kako vi na to gledate, koliko vas to dira, koliko vas to smeta. Mene inače ne smeta ništa... pa eto skoro ništa. Ovo me smeta, pale se zastave Hrvata, razbijaju se kuće Srba, napadaju se djeca Bošnjaka.. Ljudi koji žive u jednoj državi, ne mogu se smisliti. U Hrvatskoj žive Hrvati, Srbi i Bošnjaci. Zemlja se samo zove Hrvatska. U Srbiji žive Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Zemlja se zove Srbija. Imaju li ti ljudi probleme kakvi se događaju u Bosni? Imaju li? Ne, nemaju, zato što žive normalnim, svojim životom, gledaju svoja posla, žive na način da se bore za sebe i svoje. Imaju svoja prava, nitko ne želi preuzeti vodstvo. Samo traže da im se da ono što im pripada. Znam Bosna je bačva baruta koja čeka da eskalira. Zašto? Zato što je takva zbog ljudi koji ju vode. Ljudi koji napadaju narod koji živi tamo, i dižu ih jedne protiv drugih. Sjetite se kakvi su ljudi međusobno bili za vrijeme poplave? Je li se gledalo tko j

Ćao svima, evo nakon dužeg vremena sam se vratio. Treba čovjeku nekada i odmora. Šalim se naravno, nisam imao previše vremena, ali sada sam tu. Sigurno ste mnogo puta promatrali svoju ili neku drugu obitelj. Gledali kako ta obitelj živi, djeluje, komunicira, itd. Siguran sam da ste ih svakakvih vidjeli, uglednih, manje uglednih, imućnih, siromašnih. Obitelji gdje je samo jedan od roditelja, i sl.  Isto tako sam siguran kako ste gledali i obitelji koje su Afroameričkog podrijetla, najčešće na filmovima, ali možda su neki od vas i imali priliku biti u kontaktu s njima. Danas o čemu ću pisati, vidjeli ste već po naslovu.  Kakva je to Afrička obitelj? Vjerujte mi ja sam se iznenadio. Mislio sam da obitelji po Hrvatskoj, Bosni, lijepo žive, sretno u zajedništvu, ništa im ne nedostaje. No razuvjerio sam se. Gledam tako za jednog toplog dana u Ruandi dok sam se vraćao iz škole jednu obitelj. Otac, majka i troje djece idu u crkvu na Svetu Misu. Roditelji se drže za ruke, korač

Dragi moji, evo malo priče o Ugandi. Znam, znam, rekao sam da će biti uskoro, a prošlo je sigurno tjedan, a možda i više dana. Što da radim, tako je grah pao 😝😝. Nekoliko riječi o samoj Ugandi kao državi, njezinom teritoriju i ostalom, a onda moje iskustvo i doživljaj  Ugande.  Uganda je država u istočnoj Africi, bez izlaza na more. Graniči na sjeveru s Južnim Sudanom, na istoku s Kenijom, na jugu s Tanzanijom, na jugozapadu s Ruandom te na zapadu s DR Kongom. Odlika ugandskoga krajobraza je niz golemih mravinjaka uz ceste. Nazupčani i strmi mravinjaci dosežu često visinu od 4-5 m. Kada smo kod mravinjaka, iskreno ja sam vidio tek nekoliko, i nisu bili baš uz cestu, nego dosta dalje od nje. Ali što je tu je, vjerojatno nisam išao tim predjelom države gdje su učestaliji. Što se visine tiče, a i širine svakako, istina je da su takvi, golemi. Nešto jako zanimljivo o Ugandi, koja je za razliku od Ruande jako ravna, tako sam ja imao osjećaj kao da se vozim po Kupresu, što je

Kada slijećete u Ruandu, sletite u glavni grad Ruande, u Kigali. Kao većina ljudi, i ja sam imao neke stereotipe, neke postavke koje se nisu kasnije pokazale onakvima kako ljudi pričaju.  First of all, aerodrom je odlično urađen. Od mjesta za slijetanje, do mjesta za ispijanje kava. Do duše, malo je nezgodno po izlasku iz aviona jer zahtjeva pretrčavanje preko same piste. Dosta interesantno, ništa loše, naprotiv zanimljivo je iščekivati da čujete drugi avion u blizini kako slijeće. Dolaskom u prostor za prijavu dolaska, stojite i čekate u redu, što je i logično jer je papirologija svugdje jednaka. Tako sam i ja stao u red i čekao. Ispred mene je bilo nekoliko ljudi (5-7), ne bih znao točno.  Bilo kako bilo, polako se to pomicalo, i došao red na mene. Budući da su svi ispred mene išli "laganini" kont'o sam i ja da ću tako proći. No gle čuda čudna, hehe. Dolazim do šalteraša (gospon na šalteru), i predajem dokumente i vizu, koju sam trebao tek kupiti. Dotični  go

"Jeste li osjetili gdje pripadate?" Raspriča se ja, nema veze, vjerujem da vam nije dosadno. I tako stigli smo u Kivumu, sutra dan otišli u Ugandu, i onda su počele moje obaveze po koje sam došao. Do duše, nisam došao baš po te, ali Bože moj, čudni su putevi Gospodnji. Išao sam ja u školu, u vrtić, stalo mi auto pred granicom s Burundijem, razvalio Ivici kutijicu od tic-taca, umalo izgubio ključeve od auta, itd. Živopisna je Afrika, moja Ruanda. Osjećaj koji sam dobio na početku, držao me cijelo vrijeme, ali posebno kada sam došao na grob svog ujke, ajme koji su to osjećaji, koja je to emocija. Evo da vam ispričam, u biti, samo ću vam zalijepiti sa svoje Facebook stranice, jer sam tamo otvorio svoje srce: Fra Ivica me poslao da odnesem sestri čitanja za današnju misu. I dok sam se spuštao prema crkvi razmišljao sam o tome koliko sam sretan što sam ovdje, koliko mi je Bog dao milosti da dođem, koliko sam se nadao dolasku i upoznavanju svega onoga za što se ujko b

"Jeste li osjetili gdje pripadate? " Da se vratim, nakon što smo se smirili, mami sam rekao, da, ja dječarac, da ću otići u Afriku, u mjesto gdje je ujko ubijen, gdje je sahranjen, i gdje je živio. Ona se samo nasmiješila, polu bolno, polu radosno s izrazom lica, dijete moje, lijepo je maštati. Spominjao sam ja to kasnije, godinama, ali svaki puta bi bilo, hoćeš, hoćeš. Osjećaj koji me pratio 20. godina, poprimio je svoju formu 28.9.2016. u obliku avionske karte. Do duše kartu koju sam bukirao zaboravio sam kupiti, pa sam morao kupiti drugu direktno. No, bilo kako bilo, izašlo me jeftinije. Tako sam ja svojim roditeljima saopćio u 12. mjesecu 2016. godine, kako idem u Afriku. Ćaći su se usta otandrljila (jedan lokalni bosanski izraz), a mami napunile oči suzama. A onda je uslijedilo pitanje, jesi ozbiljan? Kao i do sadašnjih godina, kao svaki puta kada sam to govorio, a vi bi rekli hoćeš, hoćeš. Cijeli sam se život tražio, gledao koja mi je svrha i cilj. Pronašao sam

"Jeste li osjetili gdje pripadate?" Tekst je u cijelosti objavljen na stranici moje jaran'ce  Petre. Pišem ovo svim nepoznanicima i nepoznanicama, ali isto tako poznanicima i poznanicama, jer vjerujem da će te pročitati. Vjera je relativna stvar. Jeste li osjetili ikada da vas nešto vuče, a ne znate pravi razlog, jednostavno znate da trebate uraditi ono što osjećate? Za vas koji znate, onda isto tako znate kako se osjećam, a za vas koji ne znate, pokušat ću vam u narednim rečenicama pojasniti. Bijaše to davne 1998. godine, btw. dok ovo pišem u pozadini mi tuče Jain – Makeba, pa se nemojte ljutiti u koliko budem sporije pisao, jer dolazim u napast da se mrdam poput polumrtve jegulje. Da se vratim na ’98. točnije 2.2. dotične godine. Budim se ja kao vrlo mlad, svega 4 (slovima: četiri) godine, i jurcam kao Ruski projektil prema dnevnom boravku iz sobe. Jutro je, to znam, oko pola sedam, ili što bi rekli oni bliže moru, šes’ ipo. Imao sam običaj svako ju

Problem siromaštva nije u tome što ne možemo nahraniti siromašne, nego što ne možemo nahraniti bogate. Ova slika predstavlja dječaka koji mi pokazuje ono najvrijednije što ima. Dugme! Njegovo najveće bogatstvo je obično dugme, on je zbog njega bogat i veseo. Zbog čega smo mi bogati i veseli? Što mi smatramo za bogatstvo i veselje? Što je nama potrebno da budemo bogati i veseli? S čime se mi ponosimo? Često se stidimo roditelja, braće, sestara, onih najbližih koji nam trebaj ... u biti na ponos. Često se ogledavamo oko sebe kada negdje idemo s njima da nas netko ne vidi. Ne vidimo bogatstvo u svojim najbližima, nego u svemu što to ne bi trebalo biti. Na kraju krajeva, stidimo se i samih sebe! Gdje smo to došli, gdje nas je vrijeme odvelo? Kažu vrijeme liječi, oporavlja, daje da nas prođu teški trenutci. Isto tako ih i donosi, ali utječe na nas da se u njemu izgubimo, da se izgubimo u onome što ne vrijedi kao jedno dugme ovom dječaku. Zapitajmo se... Instagr

Nešto sam morao za početak staviti pa neka bude slika koja je nastala u roku od 7 minuta. Biti će još slika, s boljim opisima, ovo je samo početak!