Afričke priče

Franjino bratstvo pretvara se u red i Franjina smrt Već za Franjine odsutnosti iskrsnule su velike teškoće među njegovom braćom. Bilo je potrebno staviti neke čvršće propise u tu zajednicu, a da ona ipak ne izgubi pečat Franjina duha. Da se živi po evanđelju, ali sa što manje propisa i sa što više osobne slobode, sa što više poziva na ljubav. U tom poslu pomogao je Franji kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX. Tako je, uz veliki napor, Franjo sastavio konačno pravilo od dvanaest poglavlja, koje je papa odobrio. Time je Franjino bratstvo ipak postalo crkveni red i, što dalje, sve će to više postajati. Spomenuto putovanje, napori oko sastavljanja Pravila, bolesti, gotovo su uništile slabo Franjino tijelo. Obolio je na slezeni i jetri, patio ga je želudac, mučila ga malarija i bolest očiju (trahom), koje je zadobio dok je bio u Egiptu. Bolovi su bili veliki a primitivni načini ondašnjeg liječenja (paljenje usijanim željezom) učinili su njegovo stanje još gorim. Franjo je svoj

Da nije bilo svetoga Franje i njegovih snova o boljoj Crkvi i iskrenom življenju vjere, ne bi bilo danas ni nas franjevaca misionara. Zato ću donijeti tekst o sv. Franji, začetniku reda koji mi postaje život. 😊 Začetnik franjevačkog pokreta jest Franjo, sin trgovca Petra Bernardona, iz grada Asiza u srednjoj Italiji. U ranoj mladosti bio je pun snova o divnoj budućnosti. I njegov je otac također mnogo očekivao za svoga sina; od svoje troje djece najviše je volio njega i radio na tom da mu on bude nasljednik u trgovini, da bude još bogatiji i uspješniji trgovac nego on i da s vremenom dobije možda uglednu javnu službu u svom gradu. Sam Franjo zanosio se vojničkom slavom: biti vitez a onda, možda, postati i plemić. To su razumljivi snovi gotovo svakog mladog čovjeka: biti priznat, moćan, biti i važiti kao junak, a bogatstvo treba da omogući slobodu i užitke. Ali, nekim čudnim djelovanjem, sve su se tri karijere o kojima su on i njegov otac sanjarili - trgovačka, viteška, činovnič

Dragi moji i drage moje.  Upravo sam se vratio iz posjeta franjevačkom samostanu u Visokom. Bio sam pozvan na dan otvorenih vrata te 21. susret ministranata. Došao sam dobre volje i iskreno otvoren da vidim kako postulanti žive u zajednici, što rade i kako djeluju. Vjerujte mi oduševljen sam. Svi su otvoreni, iskreni, traže pomoć u koliko im treba, kolegijalnost pa čak i prijateljstvo je na vrhuncu. Ne gleda svatko svoje poslove, a da žive u zajednici, nego su doslovno u zajednici i tako žive. Puni duha zajedništva. Kada osjetite takvo što jednostavno želite ostati s njima, ne otići. No na žalost morao sam jer su obaveze na fakultetu još kratko ostale, ali s Božjom pomoći se vraćam u 9. mjesecu i počinjem svoju franjevačku formaciju polaganim koracima.  Najviše bih volio da mogu dobiti sobu pokojnog ujke u kojoj je on bio dok je boravio u Visokom. Da idem jednakim putem poput njega, da njegov dobri duh bude uz mene, da rastem u franjevačkom ozračju kako je on rastao, da slijed

Garant se pitate zašto je naslov Laudato TV ? I zašto ovaj post nije dugačak, a nije ni tematski vezan. Sada ću vam napisati da ne razbijate glavu. 😁 Vidite, ipak ima veze sa ovim blogom i s mojim temama. Naime, pozvan sam da kod njih gostujem i progovorim o onome što najviše volim. To su misije. Pričati ću o misijskom i redovničkom pozivu, te misijskom djelovanju. Dalje, govoriti ću o našim misionarima, onima koji su živi, a i onima koji su preminuli. Naravno, najviše naglaska ću dati na ujku fra Vjeku. Isto tako ću napomenuti knjigu u kojoj sam sudjelovao sa Željkom Garmazom koji je pisao na temu fra Vjeke. Malo ću progovoriti o samoj knjizi, njezinom nastanku, kada se nadamo da će izaći i sl.  Iskreno se nadam da pojedini od vas imaju Laudato TV, i da će te moći gledati emisiju. U koliko ne budete, vjerujem da će emisija biti na Youtube-u tako da će te ju moći pogledati kasnije. Svakako mislim da će biti zanimljivo, šaljivo i nadasve iskreno. Govoriti o pozivu i misijama

Josephine Bakhita , rođena je u Sudanu 1869. godine, a umrla je u Italiji 8.2. 1947. Da, da, znam, sve mi je jasno, ne trebate mi ništa govoriti 😁 Nije me bilo dugo, ali evo me, vratio sam se. Malo se radilo, malo se odmaralo, pisalo se nešto drugo. No, sada sam tu, opet. Danas ću vam reći koju riječ, točnije napisati koju riječ vezanu za Sudansku sveticu Josephine. Nadam se da ćete uživati u čitanju, priča je predivna i tužna, kako to inače bude s mučenicima. Pa da počnemo, što mislite? 😇 Živjela je mirnim i sretnim životom, dok je nisu oteli arapski trgovci robljem. Bila je prisiljena prehodati 960 km, nasilno je preobraćena na islam i pet puta preprodana kao robinja. Od trauma je zaboravila svoje pravo ime pa je nazvana Bakhita, što na arapskom znači SRETNA. Bila je sve samo ne sretna, do tada, ali kasnije, e to ostavljam da vidite u nastavku.  Služila je kod više obitelji, čiji su pripadnici bili okrutni prema njoj i svakodnevno su je tukli i zlostavljalo. Bila j

Mogao bih reći kako sam započeo nekakav serijal o mučenicima. Koji je razlog tomu? Mučenici i mučenice sačinjavaju bitnu dimenziju Katoličke Crkve, oni su naši zagovornici. Isto tako kao i blaženici i sveci. Često su mnogi mučenici postali blaženicima i svecima. S toga osjećam potrebu pisati o njima. Budući da blog nosi naziv Afričke priče , pisati ću o blaženicima i svecima, te mučenicima Afričkog podneblja.  Na žalost mnogi mučenici, blaženici i sveci s kontinenta trećega svijeta su nepoznati ljudima u Europi, s toga ću se potruditi da ih na ovakav način donesem svima koji čitaju ovaj blog. Charles Lwanga Rođen je u Ugandi drugom polovinom 19-og stoljeća. On i drugi mladi muškarci i mladići su radili za kralja Mwangu. Kralj Mwanga je bio zao čovjek koji je grubo tretirao sve ljude, posebno dječake i one koji su radili za njega. Charles i njegovi prijatelji poučavani su o Kršćanstvu od strane Društva Misionara Afrike koji su djelovali u Ugandi. Poučavali su ih o Is