četvrtak, 14. prosinca 2017.

Kako mi nedostaje!

Kako mi nedostaje...


Ne volim nostalgiju. Mnogi u njoj uživaju, kažu sjeća ih na proživljeno. Više volim sama sjećanja bez pratnje nostalgije. Ali kada mi netko spomene Afriku i sve što je vezano za nju ona se javi. Javi se nostalgija, bez kucanja ulazi na vrata, bez pozdrava, bez pitanja. Ne dozvoljava da ju ispratim kao dostojnog gosta već na silu. Najčešće se tada ja predam pa počnem uživati, u inat. Sjećanja se vraćaju, želja za odlaskom u misije sve je veća. Sjećanje na predvečernje sate na Ruandskom brdašcu Kivumu. Ptice su utihnule. Vjetar u potpunosti stao. Čuje se gdje koji cvrčak. Odzvanja pjevanje zbora. Prekrasni glasovi nošeni vjetrom dolaze do moje kućice, sjedim i uživam. Svježa večer, čisto nebo, mjesec poput svjetiljke obasjava terase, polja, plantaže banana i kave. Svijetli po putu i postaje vodič kakav se najviše cijeni.


Nostalgija, nekada prijateljica, često teret, a vjerna pratiteljica.
Kako mi nedostaje taj "Crni kontinent", ali uskoro se vidimo.
Uskoro će doći još jedan "bijeli fratar" da mu Afrika bude dom, i da on s Božjom pomoći drugima daje dom.

💓 😇




utorak, 5. prosinca 2017.

Međuljudski odnosi

Gledam događaje po Bosni i uspoređujem s Afrikom. 

Ne znam kako vi na to gledate, koliko vas to dira, koliko vas to smeta. Mene inače ne smeta ništa... pa eto skoro ništa. Ovo me smeta, pale se zastave Hrvata, razbijaju se kuće Srba, napadaju se djeca Bošnjaka.. Ljudi koji žive u jednoj državi, ne mogu se smisliti.
U Hrvatskoj žive Hrvati, Srbi i Bošnjaci. Zemlja se samo zove Hrvatska.
U Srbiji žive Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Zemlja se zove Srbija.
Imaju li ti ljudi probleme kakvi se događaju u Bosni?
Imaju li?
Ne, nemaju, zato što žive normalnim, svojim životom, gledaju svoja posla, žive na način da se bore za sebe i svoje. Imaju svoja prava, nitko ne želi preuzeti vodstvo. Samo traže da im se da ono što im pripada. Znam Bosna je bačva baruta koja čeka da eskalira.
Zašto?
Zato što je takva zbog ljudi koji ju vode. Ljudi koji napadaju narod koji živi tamo, i dižu ih jedne protiv drugih. Sjetite se kakvi su ljudi međusobno bili za vrijeme poplave? Je li se gledalo tko je Srbin, Hrvat il' Bošnjak? 
Nije!
Zašto nije?
Zato što je svaki čovjek potreban pomoći. Ne može se dopustiti da netko umre ako mu se može pomoći. Kako danas pomažemo jedni drugima? Tako da palimo zastave? Razbijamo kuće? Tučemo djecu? 
Alo ba ljudi, što vam je s glavom?
Poštujte se kao što se moje garonje poštuju, volite se kako se oni vole, vjerujte jedni u druge kako oni vjeruju. Sada će te reći imali smo rat, ne možemo si vjerovati!
Da! Rat!
E pa dragi moji, imali su i oni rat. Da, imali su ga. Moj ujko, Vjeko Ćurić dao je život nakon rata za obje strane. Poklonio ga. 
Znate što?
Oni su sada svi zajedno, oni koji su bili smrtni neprijatelji, oni koji su jedni druge udarali kolcima i sjekli glave mačetama. Da, ti ljudi su sada zajedno, žive zajedno u jednoj Ruandi. Poštuju se, bili oni Hutu ili Tutsi, bili oni Muslimani ili Katolici, ili Protestanti. 
Uzmite si za primjer, kako ih mnogi nazivaju, primitivne ljude koji znaju pravi smisao riječi LJUBAV!
Onih koji znaju pravo značenje biti ČOVJEK!
Oni koji znaju što znači BOL!
Oni koji znaju što znači PATNJA!
Oni koji znaju što znači POMOĆI!

Ljudi spustimo se na zemlju, shvatimo gdje smo, prihvatimo jedni druge. 
Ali bojim se da ja ovo govorim samo sebi, i još nekolicini ljudi koji to žele ali ne mogu ostvariti zahvaljujući mnogima s krivim uvriježenim mišljenjem. 
Nadam se da sam u krivu.
Mir vam i dobro dragi prijatelji!
Imana agushe umugisha!- Bog vas blagoslovio!






ponedjeljak, 27. studenoga 2017.

Afrička obitelj

Ćao svima, evo nakon dužeg vremena sam se vratio. Treba čovjeku nekada i odmora. Šalim se naravno, nisam imao previše vremena, ali sada sam tu.

Sigurno ste mnogo puta promatrali svoju ili neku drugu obitelj. Gledali kako ta obitelj živi, djeluje, komunicira, itd. Siguran sam da ste ih svakakvih vidjeli, uglednih, manje uglednih, imućnih, siromašnih. Obitelji gdje je samo jedan od roditelja, i sl. 

Isto tako sam siguran kako ste gledali i obitelji koje su Afroameričkog podrijetla, najčešće na filmovima, ali možda su neki od vas i imali priliku biti u kontaktu s njima. Danas o čemu ću pisati, vidjeli ste već po naslovu. 

Kakva je to Afrička obitelj?

Vjerujte mi ja sam se iznenadio. Mislio sam da obitelji po Hrvatskoj, Bosni, lijepo žive, sretno u zajedništvu, ništa im ne nedostaje. No razuvjerio sam se. Gledam tako za jednog toplog dana u Ruandi dok sam se vraćao iz škole jednu obitelj. Otac, majka i troje djece idu u crkvu na Svetu Misu. Roditelji se drže za ruke, koračaju dostojno, dignute glave, nasmijani i nešto razgovaraju. Djeca ispred njih trčkaraju, pa oko njih, mijenjaju smjerove poput guštera, čas su ovdje, čas ondje. Tu i tamo otac kaže da se malo umire umoriti će se. Znate oni vam se ne znoje lako, u biti skoro nikako pa im se ne može  reći da će navući neku bolest kada ih vjetar dohvati. Dolaze tako do crkve, djeca mirno i tiho ulaze unutra, pokleknu, roditelji se naklone i u koloni odlaze do mjesta gdje će sjesti. Cijelu misu ne skidaju osmjeh s lica, gledaju prema oltaru, pjevaju i plješću. Nakon mise djeca mirno izlaze iz crkve, roditelji za njima, a onda opet letanje na sve strane i veselje do neba. 

Tu mi je stala misao, većina naših ljudi ih smatra za primitivne ljude, no oni su daleko od toga! Osjećaj za ljubav koji oni gaje jedni prema drugima je veći nego u bilo kojem europskom gradu koji sam posjetio. Priznajem, sličnost je velika s mojom Bosnom. Obitelj smatraju za nešto najsvetije, kakav se god problem pojavi zajednički se rješava, nema problema koji se ne može prebroditi. Nemaju stida pred roditeljima, na što sam nailazio i na žalost nailazim u Hrvatskoj. Djeca se stide roditelja, traže način kako da izbjegnu odlazak negdje s njima. Kažu mater, ćaća, de ba skloni se, nemoj mi zanovijetat, kuda ćeš ti sad kad ja idem tamo. Zamislite kako roditelje to boli, one koji su vas odgojili, oni koji su vam dali sve što su mogli, oni koji su toliko puta žrtvovali sebe i svoje vrijeme za vas. 

A kako im se vraća? Pusti me, neću da me netko s tobom vidi, neću da netko zna da si mi ti mama ili tata. Prijatelji dođu, pošalje te ih u sobu, postajete vi gazda u kući, a ne onaj tko vam je omogućio lijep i siguran život. Takve koji se tako ponašaju treba biti sram. U Africi to nećete doživjeti, nema stida, nema srama. Zli ljudi će reći, to je zato što nemaju financijsko stanje adekvatno. Ne, nije zato, nego što su osjećajni, tu su za svoje roditelje kao i roditelji za njih. Često su možda roditelji i krivi za to što im se djeca tako ponašaju, što se tako ponašaju prema njima. Dopustili su im takvo ponašanje pa kažu; ma mlad je, pustiti ću ga da takav/takva bude. To puštaju jer vole svoju djecu, previše ih vole, daju sve pa taman i po cijenu plakanja noću što je dijete bezobrazno prema njima.

Poštujte svoje roditelje, volite ih, nemojte ih se stidjeti, oni su tu još malo na zemlji, onda ostajete sami. Imati će te svoju djecu, onu koja će se možda danas sutra vas stidjeti bez razloga. Sjetiti će te se kakvi ste bili prema svojim roditeljima, sjetiti će te se svojih postupaka, i vjerujte mi, neće vam biti lijepo. Onda se nemojte pitati; čime sam ja to zaslužio/la? 

Pax et bonum prijatelji, volite svoje roditelje i poštujte, jer oni  vas vole i daju ono najvrjednije!


četvrtak, 9. studenoga 2017.

Uganda


Dragi moji, evo malo priče o Ugandi. Znam, znam, rekao sam da će biti uskoro, a prošlo je sigurno tjedan, a možda i više dana. Što da radim, tako je grah pao 😝😝.

Nekoliko riječi o samoj Ugandi kao državi, njezinom teritoriju i ostalom, a onda moje iskustvo i doživljaj  Ugande. 

Uganda je država u istočnoj Africi, bez izlaza na more. Graniči na sjeveru s Južnim Sudanom, na istoku s Kenijom, na jugu s Tanzanijom, na jugozapadu s Ruandom te na zapadu s DR Kongom. Odlika ugandskoga krajobraza je niz golemih mravinjaka uz ceste. Nazupčani i strmi mravinjaci dosežu često visinu od 4-5 m. Kada smo kod mravinjaka, iskreno ja sam vidio tek nekoliko, i nisu bili baš uz cestu, nego dosta dalje od nje. Ali što je tu je, vjerojatno nisam išao tim predjelom države gdje su učestaliji. Što se visine tiče, a i širine svakako, istina je da su takvi, golemi.
Nešto jako zanimljivo o Ugandi, koja je za razliku od Ruande jako ravna, tako sam ja imao osjećaj kao da se vozim po Kupresu, što je kroz priču spomenuo i Ivica. 
Službeno po podacima iz 2007 godine Uganda je imala 28 574 909, što je vjerojatno da se taj broj do sada znatno povećao. Trebate znati da se tamo ne vodi redovito popis stanovništva tako da trebamo biti sretni da je i ovo ostvareno, i to relativno nedavno 😀. Od toga broja je samo 14 % stanovništva gradsko. Glavni je grad Kampala i broj stanovnika u Kampali je, isto te godine bio 1 455 027. Uganda se sastoji od 4 regije, 69 distrikta + distrikt, ovo distrikt samo znači glavnoga grada. Službeni jezik je Engleski i Svahili, a valuta je Ugandski šiling gdje jedan šiling iznosi 20 centi, što bi bilo 1, 20 kn. 

Svakako bi bilo lijepo za posjetiti selo Kalongo, to je moja preporuka vama, u koliko budete u mogućnosti naravno 😉.

Moje iskustvo Ugande

Prvo što mi je zapelo za oko po ulasku u Ugandu jest nered koji nas je zadesio. Ljudi se ne zamaraju previše gdje će što baciti, mislim na papire ne bacaju ništa što izaziva zaradu. Tako da papiri letaju po Ugandi kao Ibisi po Ruandi. No to je eto, jedan mali podatak koji je mene iznenadio za razliku od Ruande koja je predivno čista, teško da će te bilo gdje pronaći čik od cigarete, a gdje papirić. Ima jedna zanimljivost Ugandskog predsjednika Yoweri Musevenija, koji je jednom prilikom odgovorio na pitanje svojih stanovnika, odnosno novinara. Pitali su ga; Iz kojeg razloga je Uganda tako prljava, zašto ne bi mogla biti čista poput Ruande? Na što je on odgovorio, zato što Ruanđani nemaju što baciti. Moje mišljenje da je to vrlo bezobrazno, ali tako je kako je.
Što se tiče cijena u Ugandi dosta su jeftiniji od Ruande, iako su bogatiji, možda to i jest razlog. Primjer goriva koje je u Ugandi 4, 5 kn, a u Ruandi 6, 6 kn. No u Ugandi su restorani dosta skuplji u odnosu na Ruandu, iz jednog jednostavnog razloga, ona je više turistička od Ruande i gledaju naravno kako da zarade na tupavim bijelcima koji ne žale marke kada dođu tamo, a onda škrguću zubima kada se vrate u svoju državu jer su spalili 3 mjesečne plaće. Tko nam je kriv, ili im, hmm... Bilo kako bilo, idemo mi dalje, voziti se po Ugandi je prekrasno jer je dosta mjesta uz cestu slobodno i ljudi se kreću  u sigurnim zonama, odmor za oči poput Ruande, čajevi posađeni sa strana, ananas, banane, itd. Interesantno je što oni sade dokle ima. Primjerice, ako imaju ananasa za 700 hektara oni će ga saditi tako u komadu, pa i ako završe ukrivo na krajevima, tamo gdje staje ananas počinje druga kultura. Ne dira ih previše elegancija, bitno je da se to posadi. 
Dolazim tako do samostana, da skratim priču, a vama koji ste do ovdje došli čestitam, nisam vam dodijao 😁. Fratri imaju tamo svoj novicijat i moram priznati da ga dosta mladih Afrikanaca posjećuje, imamo veliki broj Manje Braće. Ljudi fino odgojeni, gledaju da ti bude ugodno kada dođeš, valjda se i zove Uganda pa ima poveznicu s ugodno. Tko će ga znati, čisto moja digresija, makar glupa, ali dobra je poveznica 😂. Izvade tako ljudi na stol svašta, od nekakvih viskija, do sokića-limunića. Sobe urede maksuz za tebe, nije samo da ju očiste kao kod nas, a posteljina stoji 20 mjeseci prije nego bilo tko uđe u sobu. Što se tiče ljudi koji dolaze kod njih, koji dolaze za misu. Interesantno je što je njihov samostan povezan s mjestom u kojem žive, tako da većina ljudi dolazi kod njih za misu slobodno u samostan, a fratri žive bez straha da će im oni nešto pokrasti. Naravno da je tako, jer je ovo samo stereotip, koji se zna obistiniti ali ne toliko često koliko mi mislimo. Dalje, mnogi od njih su lijepo obučeni iako nemaju, to je dokaz za sve naše ljude u RH, BiH, Srbiji, iako nema novca može se lijepo obući i za malo novaca. Ne treba se nositi Prada i Cavali, dobra kola skupi stan, i da želiš u Dubai. Malo sam otišao, događa se, hehe. Ti ljudi su otvoreni za razgovor, otvoreni za djelovanje, i ne ustručavaju se prići i pružiti ruku, te popričati, onoliko koliko im poznavanje Engleskog jezika pomaže. Iako je službeni ne priča ga cijela populacija.

Želim vam svima mir i dobro, i hvala vam.

Slika kroz Ugandu, onako na brzinu.


ponedjeljak, 30. listopada 2017.

Sletio u Ruandu!


Kada slijećete u Ruandu, sletite u glavni grad Ruande, u Kigali.
Kao većina ljudi, i ja sam imao neke stereotipe, neke postavke koje se nisu kasnije pokazale onakvima kako ljudi pričaju. 
First of all, aerodrom je odlično urađen. Od mjesta za slijetanje, do mjesta za ispijanje kava. Do duše, malo je nezgodno po izlasku iz aviona jer zahtjeva pretrčavanje preko same piste. Dosta interesantno, ništa loše, naprotiv zanimljivo je iščekivati da čujete drugi avion u blizini kako slijeće.
Dolaskom u prostor za prijavu dolaska, stojite i čekate u redu, što je i logično jer je papirologija svugdje jednaka. Tako sam i ja stao u red i čekao. Ispred mene je bilo nekoliko ljudi (5-7), ne bih znao točno. 
Bilo kako bilo, polako se to pomicalo, i došao red na mene. Budući da su svi ispred mene išli "laganini" kont'o sam i ja da ću tako proći. No gle čuda čudna, hehe. Dolazim do šalteraša (gospon na šalteru), i predajem dokumente i vizu, koju sam trebao tek kupiti. Dotični  gospodin me pita kako sam, šta ima, i sl. Na što ja iskreno odgovorim kako sam umoran od puta, sretan što sam sletio i tako. Pita me kod koga sam došao, kako sam dobio papir za vizu, na što ja odgovaram da je to od strane fratarske zajednice u mjestu Kivumu. Pogleda me poprijeko i traži pozivno pismo. Dok sam upalio mobitel, otvorio mail, prošlo je 5, 6 minuta. Na što je došao zaštitar i odvukao me na stranu ostavljajući moje dokumente kod šalteraša. Pokazujem pozivno pismo zaštitaru, i on me odvodi opet do šalterboya. I dalje je pravo sumnjičav, i ne skida pogled s mene. Postavlja nerazumljiva pitanja i nešto dobacuje svom kolegi, isto šalterašu. Ne znam o čemu pričaju jer su koristili Ikinyarwandu, njihov nacionalni jezik. Čekam tako da mi se obrati, a on uzima mobitel i zove nekoga sa strane, skenira putovnicu, gleda u mene i smatra me, valjda, nacionalnom prijetnjom. Dolazi taj gospodin kojega je zvao, onako fin, uglađen, odijelo  po mjeri (da, da u Africi), i on me traži ruksak. Naravno, ustupio sam jer ništa ne krijem, on ga pomno pregledava, vadi svaku stvar iz njega, i vraća natrag, na što ljutito nešto mrmlja. Odvažim se pitati u čemu je problem, te dobijem protupitanje jesam li došao biti misionar. Kažem da jesam, došao sam djelovati u župi Kivumu, kod našega fratra Ivice Periće, gdje me on prekida i govori da nije tako čuo. Pokazujem mu pozivno pismo i mailove koje sam razmijenio s fra Ivicom, na što on potvrdno klima glavom i ispričava se. Odlazi do šalterboya i galami na njega, da bih kasnije shvatio u čemu je problem. Dotični radnik je skeptičan prema ljudima koji dolaze pomagati i pokušava ih sabotirati. 
Dolazim ponovno do mlađahnog crnca na šalteru i on mi odrješito  govori da stavim palac na skener, zatim ostala četiri prsta, te da stanem ravno da mi napravi sken rožnice i sken lica. Daje mi vizu, i ponovno nešto mrmlja, na što mu ja uljudno odzdravim.
Sigurno mislite da sam ušao. E nisam! Odlazim po kofer, pozdravljam policajce, oni uljudno  odzdrave i traže me da otvorim dotičnu materiju. Naravno, otvaram, ponavljam; ne krijem ništa, oni pregledaju sve u milimetar i ispričaju se zbog svoga kolege koji ih je zvao da me provjere. Pitam ih čisto jaranski, u čemu je problem, na što oni kažu da je inače takav prema bijelim ljudima. Znači ima rasista i kod crnaca. Ja kažem da je u redu, jer znamo kroz povijest kako su se bijelci odnosili prema crncima, i da ga ne sudim. Na što su se oni ponudili da mi organiziraju pratnju do moga odredišta. Naravno nije bilo potrebe, fra Ivica me čekao ispred aerodroma.

Za sada toliko. Uskoro ću pisati o Ugandi.



Na aerodromu, moja malenkost, jel, hehe!


ponedjeljak, 23. listopada 2017.

"Jeste li osjetili gdje pripadate?"- Treći dio

"Jeste li osjetili gdje pripadate?"


Raspriča se ja, nema veze, vjerujem da vam nije dosadno. I tako stigli smo u Kivumu, sutra dan otišli u Ugandu, i onda su počele moje obaveze po koje sam došao. Do duše, nisam došao baš po te, ali Bože moj, čudni su putevi Gospodnji. Išao sam ja u školu, u vrtić, stalo mi auto pred granicom s Burundijem, razvalio Ivici kutijicu od tic-taca, umalo izgubio ključeve od auta, itd. Živopisna je Afrika, moja Ruanda.

Osjećaj koji sam dobio na početku, držao me cijelo vrijeme, ali posebno kada sam došao na grob svog ujke, ajme koji su to osjećaji, koja je to emocija. Evo da vam ispričam, u biti, samo ću vam zalijepiti sa svoje Facebook stranice, jer sam tamo otvorio svoje srce:

Fra Ivica me poslao da odnesem sestri čitanja za današnju misu. I dok sam se spuštao prema crkvi razmišljao sam o tome koliko sam sretan što sam ovdje, koliko mi je Bog dao milosti da dođem, koliko sam se nadao dolasku i upoznavanju svega onoga za što se ujko borio, i za što je na kraju dao život. Dolazim tako do sestre i dajem joj čitanja i nakon kraćeg razgovora ju molim da uđem u crkvu. Ona sva sretna (kakvi Afrikanci i jesu) govori da pođem s njom. Pritom me pita znam li tko je bio Vjeko. Kada sam joj rekao da mi je ujak, njezin se osmjeh pretvorio u polu bolni, ali sretan izraz lica. Kaže mi kako trebam biti ponosan na njega, na ono što je činio za one koje su svi napustili, i svoju ljubav ovjekovječio smrću. Živio je za druge i dao svoj život za njih. Dolazimo polako do vrata crkve, prvo osjećam trnce, pa sam se potpuno naježio, a kada sam prošao kroz vrata lavina emocija me pritišće, ne želim plakat, susprežem suze, ali su jednostavno jače od mene. Stajem ispred groba i plačem kao dijete. Sestra mi nakon 3 minute govori, velika je hrabrost tvoja što si ovako pokazao ono što osjećaš. Sjedim pored groba 20 minuta, a suze ne prestaju teći, sreća, tuga i bol su izmiješani, bore se za prevlast, a ja ih sve puštam, puštam da me pobjede. Razmišljam o onome o čemu sam razmišljao dok sam išao prema crkvi, samo dublje. Koliko sam ja dao drugima? Koliko sam puta samo povrijedio nekoga? Koliko sam puta izigrao nečije povjerenje? Koliko puta nisam bio tu za drugoga da dam utjehu, smiraj, ljubav, nadu u bolje danas i sutra? A on jest, on je sve to dao i još više. Spozna čovjek koliko je predan materijalnom, koliko je izgubljen u svijetu, koliko je jadan i mizeran, te traži sreću u površnim stvarima. Spoznao sam svoju izgubljenost u ovom jednom trenutku, u ovom čovjeku zvanom padiri Vjeko od svojih garonja.

Pronašao sam sebe tamo, shvatio da je ono što sam čekao 20. godina imalo svoj smisao, otići ću kad-tad, govorio bi svojim roditeljima, i jesam, otišao sam. Bio sam na tom mjestu na kojemu sam želio biti od svoje četvrte godine. Sada mi je jasno zašto je ujko govorio, ako ja odem tko će se brinuti za moje garonje. Zašto ih je toliko volio, zašto ih Ivica toliko voli. Zašto ih ja toliko volim.
Dragi prijatelji, pokušao sam ovaj tekst napraviti zanimljivim za vas, reći zašto sam otišao tamo, i na jedan šaljiv način opisati bol i tugu koju sam osjećao, i koju osjećam. Tako mi je lakše. Sada vam želim reći kako odlazim tamo sljedeće godine, ako Bog da da se sve odvije po planu, 9.11. 2018. letim za Kivumu. Još nešto, knjiga koju pišem izlazi na godinu, iskreno se nadam, jer sam promijenio koncept, i vjerujem kako će biti spremna. S toga, dragi čitaoče, obraćam se tebi, kao pojedincu. Slijedi svoje snove, slijedi ono što želiš bez obzira na sve i svakoga. Ja jesam, i dovelo me tamo gdje želim ostati zauvijek, u moju Afriku. Puna banana, avokada, marakuje, papaje, kivana, a povrh svega graha. Nepregledna pješčana polja, zasađene terase, tisuću brežuljaka, i milijuni osmjeha. Nigdje nije kao u mojoj Bosni, i mojoj Ruandi.

Kada dođeš tamo, dragi čitaoče, ili ćeš se vratiti, barem kao turist, ili se nećeš vratiti nikada. Ja hoću, ali ne kao turist, nego kao misionar, kao čovjek koji će biti na korist drugome, kao što je to bio moj ujko, kao što je to sada moj jaran Ivica. Skromni, samozatajni, plemeniti ljudi, kojima je drugi na prvom mjestu. Oni su moji junaci, oni su moji heroji.

Murabeho, komera! Marijan.



"Pored auta u kojem je moj ujko (Vjeko) ubijen. Sada ga vozi fra Ivica."



petak, 20. listopada 2017.

Jeste li osjetili gdje pripadate?- Drugi dio

"Jeste li osjetili gdje pripadate?"

Da se vratim, nakon što smo se smirili, mami sam rekao, da, ja dječarac, da ću otići u Afriku, u mjesto gdje je ujko ubijen, gdje je sahranjen, i gdje je živio. Ona se samo nasmiješila, polu bolno, polu radosno s izrazom lica, dijete moje, lijepo je maštati. Spominjao sam ja to kasnije, godinama, ali svaki puta bi bilo, hoćeš, hoćeš. Osjećaj koji me pratio 20. godina, poprimio je svoju formu 28.9.2016. u obliku avionske karte. Do duše kartu koju sam bukirao zaboravio sam kupiti, pa sam morao kupiti drugu direktno. No, bilo kako bilo, izašlo me jeftinije. Tako sam ja svojim roditeljima saopćio u 12. mjesecu 2016. godine, kako idem u Afriku. Ćaći su se usta otandrljila (jedan lokalni bosanski izraz), a mami napunile oči suzama. A onda je uslijedilo pitanje, jesi ozbiljan? Kao i do sadašnjih godina, kao svaki puta kada sam to govorio, a vi bi rekli hoćeš, hoćeš.

Cijeli sam se život tražio, gledao koja mi je svrha i cilj. Pronašao sam tu svrhu i cilj kada sam sletio na Afričko tlo, Kigali. Tu započinjem ja, pravi ja. Izlazim s aerodroma, poslije manjih problema oko izdavanja vize (kojih 45 minuta sam bio zadržan), a moj jaran Ivica me čeka raširenih ruku. Dobro, nije baš raširenih, više su bile smotane ispred njega, ili kako se razumljivije kaže, prekrštene u predjelu pleksusa. Sa širokim osmjehom na licu što me vidi, dobro ajde nije ni toga bilo, ali je bio sretan to sam siguran. Ili se barem nadam da je tako.

No bilo kako bilo, dočekao me. Pruža ruku, stišće ju kao pravi drvosječa, počinjem plaviti u licu, ali sam nabacio kiseli osmjeh i rekao Hvaljen Isus, dok sam slušao krckanje zglobova. Odgovara on meni sa Uvijek bio hvaljen. Krećemo prema parkiralištu, i govori mi, tipično za nas Bosance, aj ti tamo, dok ja obavim nešto ‘vamo. Sada se vi pitate, kud tamo, a što ‘vamo. Vidiš onaj bijeli veliki auto? -Vidim. -Idi sjedi, sada ću ja. Kada vam u Bosni netko kaže da ide nešto obavit, a kreće se u nepoznatom pravcu, i nije bitno što je to, najčešće valja nešto platiti. Tako je i bilo, Ivica išao platiti parking.

U koliko se pitate zašto sam ga pozdravio sa Hvaljen Isus, to je zato što sam katolik, studiram teologiju, a i Ivica je fratar, naš misionar provincije Bosne Srebrene, već 27. godina u Africi. Prvo je boravio u Ugandi, župa Rushoka (Rušoka), a nakon toga, poslije ubojstva mog ujke, Vjeke, traži premještaj od biskupa u Kivumu, župu moga pokojnog ujke. Što je i dobio, 2003. godine. Točno, dobro ste izračunali, 14. godina je u Ruandi, Kivumuu. Da se vratim, jer vidim da sam vas pogubio. Sjeda i on u auto i idemo prema Kivumuu, selu na 1900 m nadmorske visine, zrak rijedak k’o kafa u moje tetke. Odmah smo se zapričali, nismo se mogli ugasiti. Šalim se naravno, Ivica nije tip osobe koja priča puno, on puno više čini, i slab je na riječima, barem onim koje se njega tiču. Skroman čovjek iz Bosne, veliki jaran, i kako ja volim reći moj drugi ćaća. Da ne bude zabune, pričali smo mi, ali više ja nego on, njegovo je pitanje, a moj malo duži odgovor. Ipak, niti on, niti ja nismo Petra (ili kako ju Ivica zove Peeetra). On vam je čovjek koji je britka jezika, iskrena i otvorena srca, da svijetli ne bi ga mogli gledati. Ali na izvan je mr. policeman, ili prije soldier. Stvar zašto ga ja volim jest što smo se odmah našli, on mene zafrkava, ja njemu vratim i obratno. Pitali su me, kako me ne zasmeta kada me krene zafrkavati. Nije istina, zasmeta me, zasmeta, kao pad tečaja japanskog jena. Pa zar bi rekao da mi je drugi ćaća, ako bi me smetalo.

Druga stvar kod njega je što je sposoban, jako sposoban, susretljiv, savjetodavan (poput institucije koja ne postoji), čovjek na kojega se možeš osloniti i znati da te neće zavaljat’, ili izmaknuti. Takav je naš Ivica, skroman, jednostavan, samozatajan, a samo je knjiga o njemu napisana. Možete misliti koliki čovjek mora netko biti kada se za njegova života napiše knjiga. Eeej bolan, živ čovjek i knjiga o tebi napisana, ajde mi vi recite nekog tko je živ, a da ima knjiga o njemu, i to ne autobiografska?

Fra Ivica u dvorištu samostana u Kivumuu.
To be continued...


srijeda, 18. listopada 2017.

Jeste li osjetili gdje pripadate?- Prvi dio

"Jeste li osjetili gdje pripadate?"

Tekst je u cijelosti objavljen na stranici moje jaran'ce Petre.

Pišem ovo svim nepoznanicima i nepoznanicama, ali isto tako poznanicima i poznanicama, jer vjerujem da će te pročitati. Vjera je relativna stvar.

Jeste li osjetili ikada da vas nešto vuče, a ne znate pravi razlog, jednostavno znate da trebate uraditi ono što osjećate? Za vas koji znate, onda isto tako znate kako se osjećam, a za vas koji ne znate, pokušat ću vam u narednim rečenicama pojasniti.

Bijaše to davne 1998. godine, btw. dok ovo pišem u pozadini mi tuče Jain – Makeba, pa se nemojte ljutiti u koliko budem sporije pisao, jer dolazim u napast da se mrdam poput polumrtve jegulje. Da se vratim na ’98. točnije 2.2. dotične godine. Budim se ja kao vrlo mlad, svega 4 (slovima: četiri) godine, i jurcam kao Ruski projektil prema dnevnom boravku iz sobe. Jutro je, to znam, oko pola sedam, ili što bi rekli oni bliže moru, šes’ ipo.

Imao sam običaj svako jutro zagrliti mamu, i nastaviti sa životom svojim, mladim, tada. No, to jutro nešto je bilo potpuno drugačije, mama sjedi na stoličici (hoklica u svijetu, oklica u Bosni), i plače, jeca, rida. Dijete, kao dijete, ništa ti nije jasno, gledaš u nju, pa niz sebe, uz sebe, opet u nju, i onda krenem i ja plakat. Nisam ja plakao jer sam bio tužan, nego mama plače, pa da ne plače sama. U među vremenu, dolazi i sestra, inače mlađa od mene, utrčava u dnevni, vidi mamu i mene kako plačemo, pa i ona otpočne svoju dionicu.
Dok se mama nije smirila, nismo ni mi, oko pola 9 je mama nadošla, da, da dva sata je plakala, a da ja nisam znao zašto. Onda mi je rekla, „Vjeko je ubijen.“ Inače, Vjeko je moj ujko, koji je ubijen u Ruandu, 1998. 31. 1. Budući da sam se isplakao, a i nisam poznavao svoga ujku, na žalost, nisam imao više razloga za plač. Ali tada se u meni probudilo ono ranije u tekstu što sam naveo, točnije na samom početku, nešto te vuče. Mene je tako vukla Afrika, Ruanda, Kivumu.


To be continued...

utorak, 17. listopada 2017.

Dugme


Problem siromaštva nije u tome što ne možemo nahraniti siromašne, nego što ne možemo nahraniti bogate.
Ova slika predstavlja dječaka koji mi pokazuje ono najvrijednije što ima. Dugme! Njegovo najveće bogatstvo je obično dugme, on je zbog njega bogat i veseo. Zbog čega smo mi bogati i veseli? Što mi smatramo za bogatstvo i veselje? Što je nama potrebno da budemo bogati i veseli? S čime se mi ponosimo?
Često se stidimo roditelja, braće, sestara, onih najbližih koji nam trebaj...u biti na ponos. Često se ogledavamo oko sebe kada negdje idemo s njima da nas netko ne vidi. Ne vidimo bogatstvo u svojim najbližima, nego u svemu što to ne bi trebalo biti. Na kraju krajeva, stidimo se i samih sebe!
Gdje smo to došli, gdje nas je vrijeme odvelo? Kažu vrijeme liječi, oporavlja, daje da nas prođu teški trenutci. Isto tako ih i donosi, ali utječe na nas da se u njemu izgubimo, da se izgubimo u onome što ne vrijedi kao jedno dugme ovom dječaku.

Zapitajmo se...






srijeda, 17. svibnja 2017.

Papa Franjo

Nešto sam morao za početak staviti
pa neka bude slika koja je nastala
u roku od 7 minuta.

Biti će još slika, s boljim opisima, ovo je samo početak!